I mogu Vam reći da totalno tapkam u mraku. Znam da su moje literarne mogućnosti relativno ograničene, pa ipak sam vozač, ali ću se okušati i nadam se da ću ovaj blog nekako smisleno pisati, više po sjećanju na nekakve dogodovštine i situacije koje su me/nas pratile u ovih 10 godina od kad radimo ovaj posao, u kojem zaista istinski uživamo. Barem ja.
A ono što prvo pada na pamet je ujedno i najbitnija karika našeg malog, Potrčkovog okruženja, a to je ekipa. Zato i postoji prvi blog, da se u njemu pohvali ta najbolja ekipa koja radi kod nas. Nakon relativno teškog početka kad smo Mario i ja kreuli, sad već davne 2011te godine u 12tom mjesecu, sa velikim oduševljenjem mogu reći da sam, uz neke manje i veće promjene, danas okružen sa trojicom fantastičnih dečki, kolega, radnika, djelatnika, prijatelja.
Krenuti ću po duljini staža, da ne bi bilo da nekoga favoriziram. To su Marko, Damir i Igor. To su dečki na koje bi se svatko mogao osloniti i kojima nikada nije teško odraditi niti jedan posao, niti u 7h ujutro ili u 18h popodne. Stvarno se mogu nazvati sretnikom što su u mojoj ekipi. Ekipa stvarno za 10. Ok dosta patetike, sad sam ih pohvalio i dosta. Da se ne pokvare. Vjerujem da ću u idućim postovima na blogu pisati i o njima, kako smo se upoznali i kako to da su došli raditi u Potrčko.
No, trebalo bi krenuti od nekakve glave, a ne od repa. U počecima dok smo se još svi tresli od krize nametnute nam 2009/2010te godine, nisam mogao ni zamisliti gdje će nas ovaj posao odvesti i za koga ćemo raditi i što ćemo raditi.
A kako je to krenulo? Naravno situacija je smješna, dapače komična.
Tako Mario i ja sjedimo na kavi na Zavrtnici. Veli on meni da moramo otvoriti firmu ili obrt jer ćemo se baviti sa nekakvom uslužnom djelatnosti i da ćemo voziti i ljudima pomagati i ići u dućane i nabavke i svašta nešto. Gledam ga lagano u čudu ali ajd, da vidim u kom smjeru će to krenuti.
Ono, 2011ta godina je. Nitko živ ne radi, ja izletio iz građevine koja je na koljenima završila, a to mi je struka, on dobio otkaz u nekoj firmi, a mi zadnje kune trošimo na kavu i kao bahatimo se kako ćemo imati firmu. Dobra fora. Hahaha. Ali, drž’ nedaj, kroz 5 dana vijećanja i pričanja i smišljanja strategije, odemo mi kupiti biljege i ravno u poreznu, kao znamo što radimo.
Naravno da su nas iz porezne storpedirali i rekli da nismo normalni kad smo puni entuzijazma počeli pričati što hoćemo raditi i kako. Dečki, ne otvara se firma u poreznoj, malo ste fulali. Sat vremena kasninje pronašli smo pravi ured i informirati se.
Dva dana kasnije, skupili neke papire, svjedodžbe, uvjerenja, biljege (još jedne) i sjedimo mi kod neke gospođe od nekih 109 godina u tom uredu i fino smo joj sve ispričali. Što hoćemo, što možemo, što bi, a što ne bi radili. A ona nam priča neke šifre kaj, tko, kuda, kako, zašto, klasifikacije, ovo može, ovo ne, registra, sud, ovo bi ovako, ovo onako 20000 temeljnog kapitala, pa malo smijeha, pa puno plača, a mi blenuli. Šta sad?
Skuži na kraju gospođa da nas dvojica nemamo pojma ni o čemu osim što hoćemo i možemo raditi i da već imamo neke klijente i veli ona napokon: “OK, može. A kako će vam se zvati to što otvarate?” I mi blenuli po drugi put. U 5 dana se nismo sjetili kako bi se nazvali. Kad gospođa odvali “Pa vas dvojica ste ustvari POTRČKO!!!”.
I eto, jesmo, Mi smo Potrčko.